
Potrebno je odgonetnuti beskorisnost ili korisnost pristupa novom saznanju. Slikovito gledano, nalazimo smisao u rečima „Kako seješ, tako žanješ”. Koja je naša svest o setvi i žetvi? Posmatrajmo to kao igru koja ima svoja pravila i ustrojstvo.
U IT svetu postoje jasna pravila kada je u pitanju kodiranje. Kod je u nematerijalnom stanju i kao takav može ostati u večnosti ili biti prihvaćen, pročitan i protumačen, a samim tim i svrsishodan u određenom segmentu života.
Tako i seme nosi genetski kod, koji tek u susretu sa materijom – zemljom, nakon prihvatanja, i čudesnim procesom razmene materije i kodnog zapisa semena, pretvara zarobljenu informaciju u život. Sam proces će verovatno zauvek ostati tajna – na koji način zemlja dekodira svako seme prema svom zapisu i tako nas hrani. Koja je uloga sunca i kiše u ovom procesu? Kada kažemo „Sinulo mi je nešto, palo na pamet” i sl., upravo to blještavilo (nadahnuće) ima jak uticaj na razvoj novog života. Plodnost i neplodnost zemljišta, možemo uporediti sa ljudskim stvaralaštvom i mogućnostima. Motiv (želja) kao sunce obasjava to u kojoj meri nam je prilaz određenom gradivu beskoristan ili koristan. Čovek i dalje ne može da mapira zemlju da bi došao do saznanja na koji se način seme pretvara u život, ali je došao do nekih procesa empirijski.
Kada su uslovi ispunjeni za prenos koda (volja, želja, motiv…), dolazimo do sledećeg algoritma:
Početni nivo – Svesni smo da ništa ne znamo, javlja se podsvesna nesposobnost.
Drugi nivo – Postajemo svesni šta treba da naučimo: ne znam ništa od toga, ali bar znam šta je to što treba da naučim i osećam se za nijansu bolje od početnog trenutka.
Treći nivo – nivo svesne sposobnosti – Svesni smo da moramo da upotrebimo sav naš mentalni kapacitet da bismo nešto uradili. Bez obzira na to da li je u pitanju posao, borilačka veština ili teoretsko znanje koje prenosimo na druge, uključen je mentalni proces i napor koji ulažemo u praćenje i kontrolisanje, što oduzima dvostruko više energiije nego sam rad.
Četvrti nivo – Podsvesna sposobnost, kada više ne razmišljamo o tome šta radimo, što znači da smo u tom trenutku postigli nivo kompetentnosti, tj. nivo sigurnosti. Tada po automatizmu trošimo mnogo manje energije na rešavanje zadatka. Cilj je, svakako, popeti se na četvrti nivo.
Gledajuću genezu svakog bića, a posebno čoveka, primećujemo te faze u odrastanju.
U zavisnosti od toga koliko je zadatak koji je postavljen pred nas težak ili lak, ako to posmatramo kroz određene korake, od 1. do 2. je jedan stepenik, a od 2. do 3. je možda i 10 stepenika, isto tako od 3. do 4. može biti i 100 stepenika.
U borilačkim veštinama, kada smo u četvrtoj fazi, naš um ima jasnu viziju da je cilj skočiti, okrenuti se oko svoje ose i udariti nogom kokosov orah, ali koliko je stepenica potrebno da steknemo tu veštinu?
Ideja, misao nastala u našoj glavi o lomljenju kokosa u letu, jeste na neki način izmišljen nematerijalni oblik, ali je veoma realan, jer je nastao u našoj glavi. Da li umeš da nacrtaš nešto iz glave? Da li umeš da ustrojiš misli i opredmetiš svoju viziju?